Enzimi, bakterije, silaža

Dodaci koji mogu biti različitih hemijskih, fizičkih i fizioloških karakteristika, po potrebi dodaju se pripremljenoj masi za siliranje, da bi poboljšali fermentaciju, očuvali i povećali kvalitet silaže, smanjili gubitak hranljivih materija i ujedno poboljšali ukus, miris i druga svojstva silaže.

Oni se mogu upotrebljavati kao prirodna-ugljenohidratna hraniva, ili se koriste na bazi prirodnih ili sintetičkih jedinjenja kao što su bakterijsko-enzimski inokulanti, neproteinska azotna jedinjenja, sredstva za veštačko zakiseljavanje, a sve ušestalije i adsorbensi toksina, minerali i drugi manje značajni dodaci.

Biljkama koje se teško siliraju kao što su razne vrsta trava i leguminoza gde spadaju i deteline, lucerka, soja, grašak, ali i one biljke na čiji sastav i rast je uticala suša, siliraju se dodatkom sojeva mlečno-kiselinskih bakterija i enzima.

Mlečno-kiselinske bakterije (iz rodova Lactobacillus, Streptococcus i Pedicoccus) podstiču fermentaciju ugljenih hidrata, odnosno ubrzavaju pretvaranje šećera iz biljaka u mlečnu i sirćetnu kiselinu, čime se brzo smanjuje pH silirane mase sa 6-7 na 3,8-4,2 i sredina postaje dovoljno kisela, što je neophodno za proces siliranja. U procesu siliranja glavni proizvod mikrobiološke aktivnosti je mlečna kiselina koja predstavlja poželjan i potreban konzervans u silaži.

Potrebno je znati da postoje dva tipa mlečne fermentacije i to su homofermentativni   i  heterofermentativni  tip, a  zasnivaju se na aktivnostima istoimenih sojeva bakterija koje omogućavaju stvaranje mlečne kiseline.

Homofermentativne bakterije mlečne kiseline su poželjnije, jer fermentišu složene šećere (glukozu i fruktozu)  i pretvaraju u mlečnu kiselinu. Nasuprot njima, heterofermentativne bakterije mlečne kiseline su manje efikasne jer fermentacijom pomenutih  šećera pored manjeg dela mlečne kiseline, dobija se i sirćetna kiselina, ali i nepoželjni etil-alkohol  i ugljen dioksid.

Smanjenje pH vrednosti, odnosno uspostavljanje kisele sredine je brže pri radu homofermentativnih bakterija, jer se stvara više mlečne kiseline, koja se javlja sa koncentracijom do 2% u silo masi, što omogućava inhibiciju svih štetnih mikroorganizama. Na bazi pomenutih tipova fermentacija, postoje i mikrobiološki inokulanti različitog sastava.

Savremeni komercijalni aditivi u vidu mikrobioloških inokulanata predstavljaju preparate mlečnih bakterija, same ili u kombinaciji sa celulitičkim enzimima. U procesu fermentacije, visoki nivo mlečne kiseline je vrlo poželjan, jer omogućava kiselu sredinu koja se dejstvom ovih kiserlina vrlo brzo uspostavlja, ali pokazuje i znatne nedostatke pošto je slabog antifungalnog karatera, odnosno nema sposobnost sprečavanja pojave gljivica, kao i  kvasaca i plesni u siliranoj masi.

Za razliku od mlečne, sirćetna i propionska kiselina koje se stvatraju u heterofermentativnom tipu, svojim prisustvom onemogoućavaju procese formiranja štetnih aerobnih mikroorganizama. Kod odabira vrste mikrobioloških inokulanata pri siliranju treba posebnu pažnju posvetiti cilju kome određeni inokulant treba da doprinese. Imajući u vidu prethodno istaknuto, preporučljivo je izabrati inokulant koji  ima kombinaciju oba tipa bakterija mlečne kiseline.

Enzimi su supstance proteinske prirode. Obavljaju hidrolizu strukturnih ugljenih hidrata i na taj način obezbeđuju dodatne količine šećera za potrebe mlečno-kiselinskog vrenja biljaka koje se zbog nedostatka lako rastvorljivih ugljenih hidrata teško siliraju. U ovu grupu ubrajaju se celulaza, hemicelulaza, pentozanaza, amilaza i dr. Prednost ovih inokulanata je, dakle, u tome što doprinose stvaranju većih količina šećera koji lako i brzo fermentišu u mlečnu kiselinu i skraćuju proces fermentacije.

(Izvor: Agroinfotel)

Posetite rubriku Ishrana goveda na sajtu www.isv.rs.